Zoran Milanović, unatoč svojoj političkoj karijeri koja je započela unutar socijaldemokratskog spektra, tijekom svog mandata kao premijer i kasnije kao predsjednik, demonstrirao je niz ekonomskih politika koje se mogu smatrati odmakom od tradicionalnih ljevičarskih i socijaldemokratskih principa. Ove politike su često imale elemente koji su bliži desnom ili neoliberalnom usmjerenju, što je izazvalo kontroverze i unutar njegove stranke i u javnosti.
Jedan od najkontroverznijih ekonomskih poteza tijekom njegovog premijerskog mandata bilo je provođenje fiskalne konsolidacije koja je uključivala rezanje javne potrošnje i povećanje poreza. Ovakve mjere, iako nužne u kontekstu gospodarske krize koja je tada zahvatila Hrvatsku, suprotne su klasičnim socijaldemokratskim politikama koje naglašavaju državnu potrošnju kao mehanizam za stimuliranje rasta i zaštitu socijalno ugroženih skupina. Osim toga, rezanje sredstava u javnim službama i socijalnim programima dodatno je narušilo njegovu reputaciju kao ljevičara.
Milanovićeva vlada također je provodila politike privatizacije državnih poduzeća, što je često viđeno kao korak prema neoliberalnom upravljanju gospodarstvom. Privatizacija je u teoriji trebala povećati efikasnost i smanjiti javni dug, ali je u praksi često rezultirala otpuštanjima i smanjenjem prava radnika, što je izazvalo kritike sindikata i ljevičarskih grupacija koje su optužile Milanovića za odstupanje od socijaldemokratskih principa zaštite radničkih prava.
Tijekom svog premijerskog mandata, Milanović se također našao na udaru zbog liberalizacije određenih tržišnih sektora, uključujući radne odnose i zdravstvo, što su segmenti gdje su očekivane politike koje će više štititi interese građana, a ne tržišnu konkurentnost. Ove reforme percipirane su kao pokušaji usklađivanja s tržišnim, a ne socijalnim principima, što je dodatno umanjilo njegov ljevičarski profil.
Milanovićeva retorika tijekom i nakon premijerskog mandata također je ukazivala na njegovu distancu od socijaldemokracije. On se često otvoreno ograđivao od ljevičarskih etiketa, naglašavajući svoju neovisnost o tradicionalnim političkim kategorizacijama, što je dodatno zamaglilo njegov politički identitet.
Ovakva politička stajališta i potezi ukazuju na Milanovićevu kompleksnu političku poziciju koja, iako ima korijene u socijaldemokraciji, sadrži znatne elemente desne i neoliberalne političke misli, osobito u kontekstu ekonomskih reformi. To mu omogućava da se pozicionira kao pragmatičan lider, ali istovremeno odvaja od ljevičarskih i socijaldemokratskih principa koji su više usmjereni na zaštitu javnog sektora i radničkih prava.